Trgovačka i komercijalna škola "Davor Milas"

Svi mi u školi dobro poznajemo našeg profesora geografije Željka Šnura i nikome na prvi pogled ne bi pala na pamet pomisao da se u tome smirenom, nenametljivom i jednostavnom čovjeku krije jedan nesvakidašnji talent povezan s pustolovnim duhom. Naime, naš  profesor Šnur gaji veliku ljubav prema novinarskom poslu i putovanjima. Ta njegova novinarska sklonost seže još iz srednje novinarske škole koja je trebala biti samo odskočna daska za upis željenog novinarskog studija. Život ga je, kao što vidimo, odveo u nekom drugom smjeru, ali sklonost je ostala pa ju je naš Željko malo stavio na provjeru, uputivši se na jedno zanimljivo putovanje koje je poslužilo kao jedan zgodan okvir za ovaj zanimljivi putopis.  Čitajte i putujte s našim profesorom Šnurom.

Putopis je objavljen u Glasu Slavonije 9. travnja 2016. godine.

Jedna od rijetkih prednosti sve stresnijeg nastavničkog posla školski su praznici. Preduskrsni odmor stoga sam odlučio iskoristiti za realizaciju ranije planiranog obilaska jednog dijela Balkana.

Nakon ishođenja dozvole za suprugu, u društvu osječkog enigmata Josipa Dubrovića krenula je balkanska tura. U nekim od gradova imali smo vodiče u liku Josipovih prijatelja, poznatih enigmata.

Prvo odredište bio je glavni grad Makedonije Skopje. Budući da je najveći dio puta autocesta, do odredišta smo stigli za manje od sedam sati. Ulaskom u grad odmah smo naišli na poznatu makedonsku gostoljubivost. S obzirom na to da smo promašili mjesto gdje smo se trebali naći s našim domaćinom Nikolom, ljudi koje smo upitali za pomoć sjeli su u svoj automobil i odvezli nas do tražene lokacije. Narodi prostora koje smo obilazili i inače su vrlo susretljivi. Možda se to jedino ne odnosi na prve susjede.

AUTOBUSI NA KAT

Razgledavanje Skopja počelo je posjetom vidikovcu s kojeg se pružao pogled na treći grad po broju stanovnika u bivšoj državi. Pri tome nam je domaćin pokušao objasniti vrlo složenu povijest i političku situaciju Makedonije. U večernjim satima stigli smo na glavni gradski trg Makedonija.

Iduće jutro iskorišteno je za kraći shoping. Trebalo je iskoristiti činjenicu da je Makedonija najjeftinija destinacija na našem putovanju. Nakon trošenja novca za kojekakve drangulije, obišli smo spomen-kuću Majke Tereze, koja je rođena u Skopju, i predstavlja poveznicu s našim sljedećim destinacijama. Posjet Skopju završen je obilaskom grada turističkim autobusom koji vozi dva puta dnevno. Autobusi su, zanimljivo, nalik na londonske, no kineske su proizvodnje, dok je cijena karte oko četiri kune. S obzirom na to da smo uz vozača i stručnog vodiča mi bili jedini putnici, vrlo je upitna ekonomska opravdanost postojanja takvih autobusa, bar u dijelu godine kad smo mi pohodili Skopje.

Prije odlaska domaćin nas je počastio ručkom u blizini skopske katedrale. Osim kvalitete i cijene, ugodno smo iznenađeni da se u većini ugostiteljskih objekata, za razliku od nekih osječkih, sluša hrvatska glazba. Kao dobar poznavatelj piva, Josip je na početku puta dobio zadatak napraviti rang-listu najboljih lokalnih piva i mjesta koje posjećujemo. Prema njegovom izboru najbolje je bilo prvo kušano - Skopsko pivo.

ČARI ORIJENTA

Iz Skopja smo produžili do najmlađe europske države - Kosova. Na graničnom prijelazu platili smo 15 eura za prometno osiguranje koje vrijedi 15 dana. Prva destinacija bila je Priština. Na ulasku u grad upali smo u prometnu gužvu i trebalo nam je pola sata da nađemo parking. Gradska šetnica je vrlo uredna, a na početku se nalazi spomenik najpoznatijem albanskom junaku - Skenderbegu. U nastavku nailazimo ponovno na spomenik Majci Terezi. Nakon kraćeg obilaska grada krećemo novom, modernom autocestom prema Prizrenu, u koji stižemo za sat vremena. Za razliku od moderne Prištine, Prizren je stari orijentalni grad s najvećim brojem povijesnih spomenika na Kosovu. Prizren, grad prijatelj Osijeka, smješten uz rijeku Bistricu, danas je naseljen isključivo albanskom populacijom i pomalo me podsjeća na Sarajevo. Premda smo stigli u ponedjeljak u večernjim satima grad je bio pun ljudi. Možda i zbog manjih očekivanja prije polaska, Prizren je od svih destinacija na mene ostavio najbolji dojam.

U središtu grada nalazi se Sinan pašina džamija, a blizu su i katolička crkva Gospe Pomoćnice i pravoslavna crkva sv. Đorđa, koja je obnovljena nakon paleži 2004. godine. U dvorištu crkve zatekli smo pripadnicu policije koja nam nije dopustila fotografiranje.

Na Kosovu smo uglavnom komunicirali engleski, no sa starijom populacijom koristili smo naš jezik, uz početnu bezrazložnu nelagodu.

KATOLIČKI SKADAR

Ujutro pakiramo stvari u hostelu i krećemo prema Albaniji. Suprotno očekivanju, na granici, za razliku od posljednjeg posjeta Albaniji prije 15 godina, ne plaćamo nikakve takse. Međunarodnu prometnu dozvolu koju smo izvadili u Osijeku nisu tražili. Na putu prema Skadru, za razliku od prvog putovanja, ne nailazimo na poznate bunkere koji su građeni za vrijeme diktatora Envera Hoxhe. Usput skrećemo do albanskog dijela Jadranskog mora i ulazimo u grad Shengjin. Uz dugačku pješčanu plažu pružaju se brojni hoteli, ali s obzirom na to da je bila predsezona, prilično je mirno. Nakon nekoliko fotki uz more, ispijamo odličnu i jeftinu kavu (tri kune) u jednom od hotela i krećemo za Skadar.

Prije ulaska u grad vozimo se uskim ulicama do poznate skadarske tvrđave Rozafe, za koju se vežu brojne legende. Nije nam najjasnije kako se do malog parkinga ispred ulaska u tvrđavu probijaju turistički autobusi. Rozafa potječe iz ilirskog razdoblja, a gradnja je počela još u 2. stoljeću prije Krista. S tvrđave se pruža predivan pogled na grad, Skadarsko jezero i izvor rijeke Bojane.

Prolaskom kroz grad potvrđujemo podatak s interneta da u gradu većem od Osijeka nema ni jednog semafora. Promet je riješen kružnim tokovima, a na cesti je najviše Mercedesa, ali znatno manje nego prije 15 godina. Samo središte grada je lijepo uređeno, dok se na stotinjak metara udaljenosti nalaze glavni vjerski objekti u Skadru, među kojima i katedrala sv. Stjepana i franjevačka crkva. Skadar je, inače, centar katolicizma u Albaniji i katolici čine većinu u gradu. Tu je i nezbježan kip Majke Tereze, čiji je otac s područja Skadra.

Nakon posjeta Skadru krećemo prema Podgorici udaljenoj 60 km. U glavnom gradu Crne Gore dočekuje nas Ilija, koji nas vodi u večernji obilazak grada te ukusnu večeru u lijepo uređenom restoranu. Od svih gradova na našoj ruti Podgorica je jedini grad koji sam već posjetio, i to u sezoni 1988./89., kada sam služio vojni rok u vojarni Morača, u tadašnjem Titogradu. Vojarna više ne postoji, a sačuvane su samo dvije zgrade, od kojih je jedna devastirana. Odmah uz vojarnu nalazi se Millenium bridge, jedna od novijh znamenitosti grada. Podgorica, za razliku od ostatka države, nema posebnih turističkih atrakcija, ali djeluje urednije nego za vrijeme bivše države.

Četvrtog dana našeg putovanja planiran je obilazak Cetinja i crnogorske obale od Budve do Kotora. Nažalost, zbog vrlo lošeg vremena mijenjamo plan i krećemo prema Tuzli. Jedino mjesto gdje stajemo na putu je Nikšić, drugi grad veličinom u Crnoj Gori. Nikšić ne ostavlja baš nekakav poseban utisak, a naš interes privukli su dvorac kralja Nikole i crkva svetog Vasilija Ostroškog iz 19. stoljeća.

Skrenuvši kod Foče za Sarajevo, cesta se popravlja, ali počinje padati gusti snijeg pa nastavljamo voziti 30 km na sat. Od kratkih rukava na albanskoj obali do vijavice u Bosni u samo 24 sata. Nakon Sarajeva uvjeti za vožnju se popravljaju te nakon sedam sati vožnje od Nikšića (oko 300 km) stižemo u Tuzlu. Na ulazu u grad susrećemo velike dimnjake termoelektrane koji nas podsjećaju da Tuzla pripada zagađenijim gradovima ovih prostora.

KRAJ U BRČKOM

U središtu grada pravimo nekoliko fotografija uz gradsku česmu i spomenik poznatim tuzlacima - Meši Selimoviću i Ismetu Mujezinoviću, te krećemo prema posljednjoj destinaciji - Brčko. Stigavši u grad iznenadio sam se što se centar pruža uz granični prijelaz s Hrvatskom. Brčko, naime, ima poseban status u BiH, što se može vidjeti i po tome da su na stotinjak metara podignuti spomenici stradalim vojnicima svih triju naroda u BiH, a to je u ostalim dijelovima zemlje nezamislivo. U kratkom obilasku grada najviše me se dojmila zgrada gradske vijećnice sagrađene krajem 19. stoljeća.

Već pomalo umorni sjedamo u auto i krećemo kući. Nakon pređenih 1600 km stižemo u grad na Dravi, čime završava naša balkanska avantura. Pet dana Balkana stvarno je bilo dosta. Ali vrijeme nije uzalud potrošeno. Naprotiv, bilo je to lijepo iskustvo, uz poneko ružno...

MUŽNJA KOZE

Jutro posljednjeg dana našeg puta Adnan nas vodi na obilazak Tuzle te neizbježne tuzlanske ćevape. Uz put nam objašnjava zašto je koza simbol Tuzle i odakle izreka: Cijela Tuzla jednu kozu muzla. Po toj legendi u vrijeme Austro-Ugarske poslan je proglas da se zabranjuje držanje koza jer uništavaju šume. Jedan Tuzlak je ipak uspio sakriti kozu koju su kasnije čuvali i muzli i drugi Tuzlaci.

CRNOGORSKI HOROR

Od Nikšića krećemo prema Šćepan Polju i granici s BiH. Tu počinje i najteži dio naše pustolovine, jer je cesta do Foče pravi horor. Na crnogorskom dijelu puta brojni su neosvijetljeni tuneli i podosta rupa na cesti. Još gora je dionica na bosanskoj strani, kada tunele zamjenjuje vrlo loša i uska cesta s oštrim zavojima. Zbog velikog opreza ne uspijevamo uživati u ljepotama Pivskog jezera i kanjona Tare.

NA TUĐI RAČUN

Tuzla, kao i Prizren, grad prijatelj Osijeka, drži se najotvorenijom sredinom u Bosni i Hercegovini. To nam je potvrdio i naš domaćin Adnan, koji nas je primio u svoj stan na noćenje. Inače, u gradove u kojima smo imali domaćine slobodno smo mogli bez novčanika, jer ni jedan od trojice nije dopustio platiti ni jedan račun. Lijep običaj. A i nismo bili u Škotskoj...

GRAD SPOMENIKA

Iako sam se pripremio za putovanje, neobično sam se osjećao u središtu Skopja. Umjesto doživljaja Balkana osjećao sam se kao u nekoj europskoj metropoli, samo je teško odrediti kojoj, jer su pomiješani raznorazni stilovi. Naš domaćin, kao i većina arhitekata, nisu zadovoljni izgledom središta, iako se mora priznati da djeluje vrlo moderno. Ne mogu se prisjetiti ni jednog grada s tolikim brojem spomenika koji su uglavnom novijeg datuma.

Za razliku od moderne Prištine, Prizren je stari orijentalni grad s najvećim brojem povijesnih spomenika na Kosovu...

Poznata skadarska tvrđava Rozafa potječe još iz ilirskog razdoblja, a gradnja je počela u 2. stoljeću prije Krista...

Piše: Željko  ŠNUR