Dovoljan je samo jedan letimičan pogled na profesora Zorana Tučanca pa da odmah uočimo izvanredno naglašenu osobnost koja se očituje u stavu, izrazu i posebnoj tjelesnoj gipkosti koja je posljedica višegodišnjih napornih treninga i životne discipline. Riječ je o osobnosti koja nije brižljivo planirana niti je zasnovana na nekim pomno iskonstruiranim elementima, već je prisutna samo u nekim naznakama koje tek treba sagledati i odgonetati im pravi značaj. Dinamičan je, glasan, nasmijan i okretan. Kad ga god vidim ne mogu a da se ne sjetim biblijskog starozavjetnog citata: "Lice pravednika uvijek odsijeva vedrinom. " Ovdje nije riječ samo o pukoj genetici jer iza svega, kao i obično, stoji veliki trud i rad na sebi. Naime, profesor Tučanac gotovo s fanatiziranom predanošću započinje dan dok su i pijetli još uvijek pospani, oblači sportsku opremu i dobro odmjerenim trkom svladava desetkilometarsku dionicu po samo njemu znanim stazama, parkovima i ulicama. To nije tek zbog pukok kondicijskog treninga, već je više odraz životne potrebe da se pripremi valjana psiho-fizička podloga za neumoljive izazove života. "To su", kako profesor Tučanac kaže, "najljepša svitanja, kada je misao kristalno jasna, a osjećaj povezanosti sa svim životnim elementima poprima gotovo nadnaravne dimenzije. " Dok su neumoljivi elementi prirode drugima tek izlika da se još malo duže odspava, njemu su još dodatni podstrek i izazov. Snijeg, kiša, vjetar ili mraz za njega nisu ograničenja, nego dodatni izazov da se demonstrira snaga vlastite volje i trijumf dinamike života nad hedonističkim odustajanjima od tjelesnih napora. Na taj način postiže se dvostruki pozitivni učinak: snaga duha postupno svladava nesavršenosti tijela, a tako tlačeno tijelo uzvraća gotovo savršenim zdravljem. Recept je primjenjiv za sve, jedino je ovisan o našoj volji.
Ukoliko u ranim jutarnjim satima susretnete profesora Tučanca kako trči Promenadom, dok se vi možda vraćate iz noćnoga života, ne zaustavljajte ga jer njegova misao slijedi ritam koraka koji crpe snagu iz nevidljivog Vrela života. Možda je bolje da i sami probate.
Ivica Mršo