Vrijeme prolazi, ali sjećanja i uspomene ostaju. Vrijeme prolazi, ali duh zajedništva ostaje. Riječ je o prvoj generaciji koja mi je pripala kao razredniku i s kojom sam ostvario prijateljske, da ne kažem obiteljske odnose. Viđamo se svakih pet godina i zajedno radujemo uspjesima i postignućima svakog pojedinačno i suosjećamo s problemima i poteškoćama koje život neumitno donosi, ali se lakše podnose kada se sa starim prijateljima podijele. To su moja djeca iako sad već imaju 50 godina. Gledam im lica i vidim tragove one mladalačke bezbrižnost koja ih je krasila i u ratnim vremenima. Ne sjećam se lekcija niti koliko su pročitali lektira, ali se jasno sjećam situacija koje su nas zajedno izgrađivale kao ljude. Čitam im imena i gledam ocjene koje su ponekad izazvale i pokoju suzu i mislim koliko je sve to nevažno i koliko je bit škole iznad toga prostora. Za mene su svi uspješni jer čvrsto stoje na pozicijama koje im je život dodijelio i koje su često zahtijevale i velike žrtve. Pobijedili su. Kako znam? Vidim to u njihovim očima i iščitavam u njihovoj spremnosti da se našale na svoj račun i da se humorom izdignu iznad životne tragike. Ne sjećam se što sam im sve predavao, ali se dobro sjećam kako sam djelovao: uvijek vedro i čista srca. Toga se dobro sjećaju i to mi je danas iznimno drago. Ja sam od njih naučio da se može biti u isto vrijeme i razrednik i prijatelj i da trebaš znati prihvatiti šalu na svoj račun, a oni su od mene naučili da svatko od njih posjeduje autentičnu vrijednost koju treba samo prepoznati i znati cijeniti. Tako je bilo i tako će ostati do kraja za mene, Stelu, Zvjezdanu, Dejanu, Gorana, Roberta, Jasminku, Tatjanu, Danijela, Draganu, Jasminu, Maria, Olivera, Andrijanu, Andreju, Romea, Danijelu, Robertu, Branku, Mirjanu, Renatu, Tatjanu, Vericu, Vesnu, Dražena i Sinišu koji je bio s nama prve dvije godine).

Ponosni razrednik IV.6 razreda:

Ivica Mršo