Trgovačka i komercijalna škola "Davor Milas"

26. je siječnja održana gradska razina smotre LiDraNo. Načela smotre su: sloboda stvaralaštva učenika i družina, osobno stvaralačko izražavanje i dobrovoljnost sudjelovanja, a zadaće: razvijati i poticati učeničko literarno, novinarsko i dramsko-scensko stvaralaštvo, promicati učeničko pisano i govorno izražavanje na hrvatskome jeziku, otkrivati, pratiti i poticati učenike posebnih sklonosti, sposobnosti i kreativnosti i predstaviti stvaralaštvo smotre LiDraNo javnosti (škola, općina, grad, županija, država).

Našu je škola sudjelovala u dvije kategorije natjecanja: literalnoj i dramsko–scenskoj. U kategoriji literalnog izričaja predstavljali su nas Lorena Užar pjesmom Margine predivnih  noćnih ekspedicija (3.K2 razred), mentor Dinko Jukić, prof., Iva Čalić pjesmom Plamen (4.K2 razred) i Adrian Buček (4.K1.razred), mentor Marina Jukić, prof., a u dramsko – scenskom izrazu nastupali su učenici 4.K3 razreda: Ivana Rado, Luka Petanjak, Alma Đurček, Kristina Ćosić i Moreno Markovinović predstavom Nora Henrika Ibsena.

Na Županijsku je razinu,  koja je održana u Našicama 15.veljače, upućen Adrian Buček svojom kratkom pričom Tri želje.

Ponosni smo na sve učenike koji su svoje slobodno vrijeme provodili na izvannastavnim aktivnostima iz Hrvatskoga jezika marljivo uvježbavajući svoje nastupe i čestitamo na ostvarenom uspjehu!

TRI ŽELJE

Više ne vjerujem vlastitim uspomenama. Preturao sam po onim tamnim uglovima sjećanja kao nemirni đaci po školskim torbama pod okriljem zadnje klupe. Sve sam emocije ulio u kalupe palete i istim kistom miješao maštu i stvarnost u valovite sjetne nijanse po platnu svoje mladosti.  Mislim da sam oduvijek živio u nekoj bajci braće Grimm u kojoj folklorne princeze i duhove iz svjetiljke zamjenjuju neke, recimo, prave princeze i špaliri uličnih lampi. Proputovao sam previše milja na letećem ćilimu mašte da se ostavim lika romantičara naivca. Neke su mi uspomene raštrkane po glavi poput čahura u labirintu kazamata, no kazaljke ih na crkvenom tornju svojim okretajima pometu kao opalo lišće pod daškom studenog vjetra.

Sjećam se otkucaja tih kazaljki jedne naročito tmurne jesenje noći kada su kamenim pločnicima odzvanjali moji koraci, a katedrala se klatila nad trgom kao namršteni žandar na izmaku snage. Tada je Glavnom ulicom naišao elegantni mačji hod koji bih prepoznao između stotine drugih. Svakim korakom pramen tamne kose otimao joj se iz repa kao neosedlani dorat zauzdan bijelom šnalom.  Preko strukiranog kožnog žaketića razgrnuo se ovratnik za kojim je, poput zrelog grozda, visio vrlo simpatični “South park“ bedž. Odvažno, balerinski, poput crne labudice uz pratnju gudačkog orkestra, prošla je kroz križanje Glavne i Kapucinske kao kroz Boljšoj. Povukla je posljednji dim i nježno iz ruke ispustila opušak obilježen žarkim ružem. Ta mala zvijezda padalica obrušila joj se pod noge na kojima su se šepurile stare, već gotovo otrcane traper starke išvrljane kojekakvim škrabotinama, dubokog kroja, onako do gležnja, da se zna do kud joj dođu sve bijele labudice ovoga grada.  A ja sam pred njom stajao aljkavo i razbarušeno, suviše iskrenog pogleda, kao Fjodor Mihajlovič pred streljačkim vodom carske vojske u rano petrogradsko jutro. Sakrila je pogled u kojem se caklila smaragdna rozeta šarenice likom okovanog dječaka i prošla bez riječi, nastavljajući scenu o jezeru i princu do posljednjeg čina. Eh..., ni te zvijezde Marlborove nisu što su nekad bile. Da je sam car stajao kraj nje u sniježno-bijelom mundiru sa svim blistavim filigranskim ordenjem od bronce i srmenim vezom na manžetama, jedino bi primjetio onaj zveketavi “they killed Kenny“ bedž, nonšalantno obješen za rever njena kaputića. Tiho je odmakla iza ugla u pravcu onih uskih, endemskih ulica u kojima se nemoguće mimoići sa sjećanjima i nestala pod tamnim plaštom noći.

Iskreno, ovo nije baš neki grad... U njemu nema nekih koloseuma, kosih tornjeva, akropola i što ti ja znam... Ne, u barokne su zidove uklesane samo sjene nekih prvih poljubaca i neke riječi rastanaka obasjane žućkastom aureolom fenjera prolivenom po krošnjama kao po štafelaju. Postoji negdje jedan stoljetni bagrem u čiju je koru nožićem urezano jedno srce s inicijalima koji se već odavno graviraju na dno čaše. Postoji jedna zadnja klupa u kojoj je jedan dječak jedno rano jutro čekao da kroz serpentine nekih ne-zadnjih klupa par traper starki prošaranih almanahom 8.b dokaska škriputavim parketom učionice 13 (prva lijevo od hola). Ali ne, nije ovo neki grad... Nisam nikad bio u Parizu, Moskvi, Veneciji, Barceloni, ali čujem sve najbolje o tim varošima. Valjda i one imaju svoje uske sokačiće po kojima se šepure  neke njihove starke. One su se kazaljke vrtjele kao na ruletu pod opsadom vječne jeseni, ližući nepomične znamenke, otkidajući sekunde, minute, stoljeća...

Tako je na pučini proteklih trenutaka i ovaj Petar Pan s periferije morao odrasti u nedovršenoj bajci. U zadnjoj klupi davno je upoznao svoju Pepeljugu u starkama, okovanu u zamku aždajina krila iza sedam mora i tri tramvajske stanice. Živjeli su u doba kada njenog princa mušketira graviranih fišeklija nije bila sramota kopkati po srcu vrhom pera u potrazi za nekom, još neizgovorenom riječju za koju je zakinut opis njegove princeze. Eh, da je jedna riječ... Odijevao sam ju u vjenčanicu krojenu od svilenih riječi na kojoj su se profinjene niti spuštale oko njene kože kao meko inje po klasju oranice. Znam, suprotno od običaja, nije mi nalik odijevati djevojke, no nije ni ona nalik na bilo koju drugu djevojku. Moram vam priznati, promijenila me... Promijenila me toliko da bih Kafki moga održati lekciju, no to princeze rade, poljupcem i žabu pretvore u princa.

Više ni oni zahrđali zupčanici pod brustašnom nisu kakvi su bili nekada... Vidite, bršljani stakla i asfalta propinju grane oko svih riječi koje ja mogu napisati i svih zvijezda padalica koje polako dogorijevaju, a studeno se čokoće raspršilo kroz vene koliko god ja po srcu štimao dur. Prognanik sam i kod kuće. Ja sam tek izgubljeni Cigan koji je tražio mir u Krleži, Bachu, Rembrandtu, ali taj mir nije tamo. Taj smaragd spokoja cakli na jednom drugom đerdanu, ugniježđen ispod jedne tamne obrve i još tamnijeg, neosedlanog pramena. Osramoćena je ova uniforma kojoj smo se zakleli na vjernost. Blistaju li se još kroz gustu maglu titraji nade u suzama panonskih nimfi koji mogu spasiti ovaj svijet?

Oprostite ako sam ikoga uvrijedio, ali zna se tko su obični, a tko posebni. Zna se tko su princeze. Ja nisam ni sudac ni krvnik. Ja sam svoje tri želje potrošio...

Adrian Buček 4.K1